Dođe takvo vrijeme, valjda... Kad više ni riječima ne možeš opisati osjećaje; kad ti se svaka riječ čini premalo pored one količine koja je u tebi. Ti dani su obično ovako kišoviti i tmurni kao danas...uostalom - kako kome. Meni jesu.
Danas mi je samo do njega. Do njegovih riječi, njegovog mirisa i njegovog osmjeha. Inače nije, al danas jest.
Možda bi bilo jednostavnije sastavit rečenicu kad nebi razmišljala koju ću mu riječ uputit.

Idem. Ovaj dan nije za tebe, ovaj dan je za njega.

Kažu ljudi da je život zežak.
Svaki put kad čujem to, zamislim se. S čime bi to trebali život usporediti da bi on bio toliko težak. Ni meni, ni tebi, ni nikome od nas nije manje ili više teško ili lako. Svi smo dobili onoliko tereta koliko možemo da podnesemo na svojim leđima.
Nekad bi uistinu voljela da me ovim godinama muče tipični tinejdžerski problemi, ali nažalost...to nije tako. Uvijek sam bila godinu-dvije ispred. Ne svojom voljom... nego Njegovom.

U 10 dana, život mi se okrenuo za 180°. Okrenula sam leđa svom prošlom životu, mogu slobodno napisati da sam postala majka. . Sav teret je sada na meni. Više nema onog najjačeg oslonca, i onog temelja...sad sam to ja svojoj majci. Zato imam potrebu reći da život ne mazi uvijek, mene bar nije mazio... Ali pomirila sam se sa tim davno, i trenutno ne želim više pisati o ovom.



Zašto ulazite u tuđe živote? Zar je sve postalo toliko okrutno, ledeno i monotono da imate potrebu zadirati u tuđu intimu? Moju ste davno provalili i uživajte u njoj, ako vam to pruža toliku radost. Dašak slobode i minut mira imala sam pisajući, imat ću i dalje.
Čitajte, smijte se i ispunite svoje jadne dane pričajući o tuđoj sreći ili nesreći, jer je to vaša sreća. Ako ste vi sretni, i ja sam.

Trener: "Srećo, čitav sam ti poslovan sjedim na trgu bana Jelačića sa načelnikom, arhitektom, predsjednikom veslačkog saveza i treba nam doć Zlatko Mateša pa ćemo na večeru. Sutra se vraćam kući, javim sve."

Toliko o našem skijanju skupa sutra. Ok. Znam, našao je super posao, radi što voli, dao je sebe u to 100%... Mislim da na našim vratima kuca gospodin Početak Kraja.
Možda naglim i pretjerivam kao i uvijek, ali...

Kurt: Gdje si? Šta je reć, ne se ljutit. :-P Izađi, uživaj malo, mlada si. :-P Uf kako mi fališ, skonto jučer... Ja sve gori... Zaljubljeniji.

Jučer smo Kurt i ja igrali stolni tenis, super nam bilo kao i uvijek. Skontala sam i ja još jednom kako mi fali, zapravo - podsjetila sam se na to.
Ma ne može kod mene nikad normalno nešto krenuti. Kad i sama nisam normalna, ni sekunde.



Ajd' bolan Kurt, dođe ovdje da zapalimo jednu kao nekad... Da se smijemo, da tražimo likove u tužnim granama po parku, da uživamo u pogledu na jednu jedinu lampu sa one naše šumarske klupe...